Vrijeme početka dvadesetog stoljeća bilo je u šahovskoj povijesti obilježeno velikim suparništvom između dvojice najjačih igrača – Emanuela Laskera i Siegberta Tarrasha. Iako su obojica bili Nijemci židovskog porijekla, oni su se, kako to često biva, radikalno razlikovali, kao ličnosti, sa svojim načinom života i, što je ovdje pogotovo važno, njihovim pristupom šahu i stilom igranja. Uslijed toga su oni, kako je bio skoro neizbježno, razvili veliki međusobni animozitet.
Mladi Emanuel Lasker
Lasker je bio mlađi, i njegov je dolazak na šahovsku scenu nastupio početkom devedesetih godina devetnaestog stoljeća, nakon što se Tarrash već bio afirmirao kao najozbiljniji kandidat za nasljednika ostarjelog svjetskog prvaka Wilhelma Steinitza. Laskerov je stil bio opisan kao izrazito psihološki, kao „igranje na protivnika, a ne na figure”, što je, u prijevodu, značilo da će on izabrati potez koji će subjektivno suparniku stvoriti najviše problema, a ne onaj koji je objektivno najjači u određenoj poziciji. On je zazirao od čvrstih pravila, prilagođavajući svoju igru okolnostima. Mnogo će godina kasnije Max Euwe, peti o redu šahovski svjetski prvak, opisati Laskerov stil kao „podmukao”. Lasker je doktorirao Matematiku i Filozofiju i bio prijatelj mnogih poznatih intelektualaca svog vremena (njegovo je prijateljstvo sa Albertom Einsteinom često spominjano u ovom kontekstu). Lasker je tijekom života često mijenjao mjesta boravka, od rodne Njemačke, preko Velike Britanije, Sjedinjenih Američkih Država, Sovjetskog Saveza, te je na kraju umro u New Yorku 1941.
Tarrash je bio pristalica čvrstih, jasno definiranih ideja, koje je predstavio kao niz pravila, te je često bio proglašavan dogmatikom. On je bio liječnik, veoma predan svojoj profesiji, koju je uvijek pretpostavljao šahu. Krute ličnosti, nespreman na kompromise, on je često odbijao pozive na turnire, kao i mečeve, pravdajući se svojim obavezama na poslu. Velika je vjerojatnost da je upravo on, a ne Lasker, mogao naslijediti Steinitza, da nije tvrdoglavo godinama odbijao izazvati ga na meč. Tarrash je cijeli životni vijek proveo u Nürnbergu, i poput velikog broja Nijemaca židovskog porijekla, bio veoma ponosan na svoje pripadanje velikoj njemačkoj naciji.
Šahovski je svijet čekao na njihov meč praktički od trenutka kad je Lasker 1894 postao svjetski prvak, nakon što je uvjerljivo pobijedio Steinitza u meču održanom u Sjedinjenim Američkim Državama. Do tog meča, međutim, nije došlo sve do 1908. Mnogo se je toga dogodilo i promijenilo u šahu u tom intervalu. Kraj je devetnaestog stoljeća bio obilježen grupom veoma jakih igrača. Pored ex-prvaka Steinitza i Tarrasha, tu je bio veoma kreativan, iako neujednačen u svojim rezultatima, ruski igrač Čigorin, zatim mladi Amerikanac Pillsbury koji se u nevjerojatno kratkom periodu afirmirao u sam vrh šahovske elite.
Meč Lasker – Steinitz 1894.
Ali početkom novog stoljeća u kratkom su vremenu svi ovi igrači, sa izuzetkom našeg dvojca, nestali sa scene, te je odjednom situacija postala mnogo „tiša”. Lasker se, nakon potvrđene reputacije pobjedama u nizu turnira, prestao neko vrijeme pojavljivati na takmičenjima, a Tarrash, iako prisutan na barem nekim od turnira, i dalje je bio rezerviran u svojim ambicijama.
U međuvremenu se počela pojavljivati nova generacija igrača. Iako je njihova snaga tek trebala biti provjerena, bilo je jasno da je, u pogledu igračke snage, razdor između njih i dva najjača igrača još uvijek bio u tom trenutku ogroman.
Jedno se ime među njima počelo sve više spominjati. Mladi američki igrač Frank Marshall je, svojim agresivnim stilom kojim je pobjeđivao na turnirima, kao i svježinom svoje otvorene, optimistične ličnosti kojom je sticao mnogo prijatelja i sljedbenika, plijenio pažnju šire javnosti, te se njegovo ime počelo spominjati u kontekstu Laskerovog izazivača.
Sam je Lasker zaigrao na nekoliko turnira na kojima je Marshall pobjedio, što je donekle osporilo njegovu reputaciju. 1905 održan je meč između Marshalla i Tarrasha, u kojem je stari majstor potpuno dominirao svog mlađeg suparnika, pobijedivši 8-1 uz 8 remija.
Sve je ovo predstavljao veliki izazov za postojećeg prvaka Laskera, čiji se odgovor nestrpljivo iščekivao. Njegov je meč protiv Tarrasha izgledao neizbježan. On je, pak, donio odluku koja je iznenadila većinu šahovske javnosti, odlučivši se meč protiv Marshalla, koji je uslijedio 1907.
Meč Tarrash – Marshall 1905.
Sa današnje perspektive može nam se cijeli ovaj proces činiti sporim, protkanim subjektivnim odlukama, i taj je dojam zapravo u velikoj mjeri ispravan. Svaki od ovih događaja, mečeva kao i turnira, morao se financirati, obično od doprinosa bogatih mecena koji su bili ljubitelji igre. Šahovska takmičenja su, naime, od prve polovice devetnaestog stoljeća regularno imala nagradni fond, koji bi se podijelio između igrača. U mečevima bi obojica aktera u meču dobili dio novaca, koji bi bio podijeljen u skladu sa unaprijed odlučenim razmjerom (pobjednik bi, očito, dobio više od poraženog, ali ovaj ne bi otišao praznih ruku). Mnogi od ovih događaja ovisili su o privrženosti investitora određenom igraču, što je dodatno činilo cijeli proces stihijskim.
Marshall, po prirodi optimist, uvijek borbenog duha, bio je uzbuđen mogućnošću da postane svjetski prvak, te je započeo meč igrajući svojim tipičnim agresivnim stilom „na sve ili ništa“. Na njegovo veliko razočarenje, uslijedila je prava katastrofa. Laker ga je naprosto pregazio, pobjeđujući jednu partiju za drugom, sa tek nekoliko remija između tih devastirajućih poraza. Lasker je, upotrebivši svoje duboko razumijevanje protivnika, točno znao što mu je uraditi. On je konstantno prevodio igru u jednostavne pozicije, gdje bi na šahovskoj ploči ostalo tek nekoliko figura, u fazu znanu kao završnicu. Laskerovo je znanje igranja završnica bilo superiorno Marshallovom, te je on priveo meč kraju bez ikakvih problema. Konačan je rezultat meča bio 8-0 uz 7 remija.
Lasker – Marshall 1907.
Bio je ovo trenutak kad je, konačno, bio neizbježan meč između Tarrasha, starog majstora koji je pristupao igri metodološki i primjenjujući striktna pravila, i mlađeg Laskera, koji je šah smatrao odrazom ljudske prirode, izražajem egzistencije kao stalne borbe, u kojoj smo prinuđeni mobilizirati sve svoje snage, znanje, umijeće,a da bi, u simboličkom smislu, preživjeli, odnosno pobijedili.
Ovaj je rivalitet morao imati posebno značenje za obojicu. Na samom početku njegove karijere početkom devedesetih godina devetnaestog stoljeća, Lasker je, naime, izazvao starijeg, već afirmiranog Tarrasha na meč, ali ga je ovaj odbio uz objašnjenje kako mu mlađi igrač još nije dorastao. Za mladog igrača u usponu igrati protiv snažnog protivnika je pitanje napretka kao i pitanje prestiža. Odbiti takav izazov se oduvijek smatralo arogantnim i čak i nesportskim ponašanjem. Stoga je ironija sudbine, događaja koji su uslijedili, kao i okolnosti pod kojima je konačno došlo do njihovog meča, više od petnaest godina nakon toga, morala biti neizbježna.
Nakon svih ovih godina čekanja, meč koji je 1908 održan u nizu njemačkih gradova, predstavljao je u određenoj mjeri antiklimaks. Lasker je, iz partije u partiju, uspijevao ostvariti bolje pozicije, koje je onda konvertirao u niz pobjeda. On je sa lakoćom pobijedio meč, čiji je konačni rezultat bio 8-3, uz 5 remija. Uvidjelo se kako je Tarrash zapravo prešao svoj igrački zenit, i dok je bio u stanju uspješno igrati protiv slabijih protivnika, on nije bio dorastao vrhunskom protivniku, kao što je to u tom trenutku bio Lasker.
Meč Lasker – Tarrash 1908.
I tako je to bio kraj suparništva između dva igrača, po mnogočemu sličnih, a opet tako različitih. Tarrash je ostao pri vrhu još nekih desetak godina, ali su ga u tom vremenu po snazi prestigli mladi, nadolazeći igrači, među kojima se pogotovo isticao Kubanac Capablanca, koji je 1921 pobijedio Laskera i tako postao četvrti svjetski prvak. Laskerova je šahovska karijera u svjetskom vrhu nakon toga potrajala sve do druge polovice tridesetih, te je on postao svojevrsnim simbolom dugovječnosti i mjerila za ostale vrhunske igrače koliko se mogu održati pri vrhu.
Turnir u Petrogradu 1914; učesnici (slijeva) Emanuel Lasker, Aleksandar Aljehin, Raul Capablanca, James Marshall, Siegbert Tarrash
Tarrash je umro 1933, doživjevši dolazak Nacista na vlast (kao njemački nacionalist on je bio u jedinstvenoj situaciji, te je njemačka šahovska organizacija zapravo jedva dočekala da se on makne iz javnosti). Lasker je umro u New Yorku 1941, veoma skromnih materijalnih mogućnosti, na početku rata koji je vidio njegovu rodnu i trenutnu državu u sukobu.
Za pisca ovih redaka ova priča o jednom velikom suparništvu prerasta okvire šahovske historije, i njena nam simbolika kazuje mnogo o ljudskoj prirodi. Već smo spomenuli kako je Tarrashevo odbijanje meča sa mladim Laskerom imalo prizvuke arogancije i nesportskog ponašanja. Po drugoj se strani Lasker pokazao mnogo lukavstva u očuvanju njegove titule koju je uspio držati nevjerojatnih dvadeset sedam godina. To je rekord kojeg do danas nitko nije nadmašio.
Vrijedi također reći nešto više o tome kako bi svjetski prvak odabirao svoje suparnike. Igrač koji bi izazvao svjetskog prvaka morao bi imati rezultate koji su, u očima javnosti, bili u dovoljnoj mjeri cijenjeni i vrijedni tog najvažnijeg događaja u njegovoj (a jednog dana i njezinoj, jer još nismo imali ženskog izazivača!) šahovskoj karijeri. On je, također, morao osigurati nagradni fond, što je mnogim igračima bilo nedostižno.
Lako je uvidjeti kako je mnogo toga ovisilo o generalnom stavu javnosti. Ova u velikoj mjeri subjektivna komponenta mogla je biti izmanipulirana. Mi ne tvrdimo kako je bila posrijedi direktna prevara ili nečije nepoštenje (Lasker, je primjer, bio poznat kao veoma uglađen, pristojan čovjek, uvijek pun hvale za svoje protivnike i njihove šahovske vještine), ali je nepostojanje čvrstih pravila davalo mogućnost za „zaboravljanje” na nekoga tko ti se ne sviđa ili ti ne „leži” kao protivnik.
Kasnije je osnovana šahovska organizacija FIDE, pod čijom su se vodstvom godinama održavali ciklusi kvalifikacija, koje bi rezultirale izazivačem. Svake četiri godine održao bi se meč između svjetskog prvaka i tog izazivača. Proces se mijenjao, ali sve do danas on traje, uz saglasnost svih kako je on mnogo pravedniji od voluntarističkog načina na koji se to događalo prije sto i više godina.
Vrijedi nešto reći, po našem mišljenju, o situacijama velikih razlika između sudionika. Razlika u kvaliteti, karakteristična za našu priču, može se, na primjer, preslikati na situaciju velikih ekonomskih razlika u društvu. Zadnjih je tridesetak godina, od vremena osamdesetih i pojave ekonomskog neoliberalizma, bilo obilježeno snažnim raslojavanjem društva, povećanjem socijalnih razlika, kako između pojedinaca u društvu, tako i između država.
Mi se ne slažemo sa tvrdnjom, popularnom u određenim krugovima, kako je jaz između država zapravo smanjen, pojavom snažnog rasta zemalja u razvoju, poput Kine i Indije. Iako je neoguće negirati njihov snažan rast, ove su zemlje započele rast od veoma skromnih polaznih pozicija. Stoga one, na nivou populacije, nisu ni blizu zatvaranja razlika, već ćemo na to trebati čekati. A da li će se to doista dogoditi, da li će te države, ta društva, zaista uspjeti stvoriti permanentni rast, vrijedi nam čekati i vidjeti.
Ali ono što želimo reći o velikim nejednakostima je da oni proizvode nestabilnost. U našoj šahovskoj priči to je značilo imati igrače koji će diktirati svoje uvjete i stvoriti svoja pravila. U biti, to je obrazac koji je tipičan za bilo kakve ljudske aktivnosti, organizacije, preokupacije. Imati preveliku koncentraciju vlasti, znanja, moći, bogatstva, u rukama malog broja ljudi, znači riskirati voluntarizm, nepravdu, koristoljubivost, pohlepu, bez obzira koliko te ličnosti bile dobrih namjera, koliko vrlina, plemenitih misli i pozitivnih karakteristika posjedovale.
Jer, ljudi su subjektivni, i u određenom je trenutku korekcija okoline, društva, drugih ljudi, neophodna da bi se primijenila pravedna podjela limitiranih resursa, ma kakvi i ma koji oni bili.
HAMURABIBLOG