Karl Schlechter (1874-1918), jedan od najjačih šahista na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, ostao je upamćen kao neporažen u meču za prvaka svijeta protiv velikog Emanuela Laskera 1910. godine. Kao jedna od neriješenih enigmi uvjeti su samog meča (a to je jedini meč čiji su uvjeti samo djelomično objavljeni): jedni tvrde da je postojala klauzula prema kojoj je izazivač trebao pobijediti s dva boda razlike, temeljeći tu tezu na oštroj igri na pobjedu u 10. partiji i na ponudi koju je Lasker dao Capablanci nekoliko godina prije, dok drugi tvrde da je remi bio dovoljan za naslov, ali je Schlechter smatrao da ne zaslužuje pobjedu na temelju “slučajno” dobivene 5. partije (u toj je partiji Schlechter bio izgubljen).
Zašto spominjem Schlechtera i taj, doista povijesni meč? I tu čuvenu 10. partiju? Jer smatram da je upravo Schlechter jedan od šahista koji je izdigao šah na razinu umjetnosti, čak i među profesionalcima, i divan primjer stvarnog uživanja u šahu. Upravo je on jedan od onih koji je neke druge stvari u šahu stavljao ispred “hladnih” natjecateljskih: i danas većina šahista šah definira kao sport, i pobjedu kao glavni smisao, ideju šaha.
Njegovo shvaćanje šaha i vrlo zanimljiv život, inspirirali su austrijskog spisatelja Thomasa Glavinica da napiše knjigu “Ljubav prema remiju Carla Haffnera”. Knjiga, kako autor i sam kaže, nije biografija Karla Schlechtera iako se u knjizi pojavljuju uglavnom stvarne ličnosti i događaji. Praznine su popunjene izmišljenim osobama i događajima, ali na temelju osnovnog dojma o osobnosti Karla Schlechtera – kao jednog od prvih pravih fanatika šaha. On je čovjek kojeg je šah potpuno obuzeo i jednostavno je to postao njegov život. Ono što je najvažnije, to je da rezultat, koliko god bio egzistencijalno značajan, za Schlechtera nije bio na prvom mjestu. To je i ponukalo pisca da Schlechteru pripiše čuveni događaj iz Londona kada je dr. Milan Vidmar predao (izgubljenu) prekinutu partiju Franku Marshallu iako ovaj zbog nesporazuma nije došao na vrijeme na nastavak.
Naravno, iluzorno je bilo i u to doba očekivati da svi šahisti tako doživljavaju šah, danas je to pogotovo nemoguće i to kod velike većine igrača, osobito (polu)profesionalaca. Međutim, takvo razmišljanje je bitno usaditi mladim igračima, bez obzira hoće li se jednom možda otisnuti van amaterskih arena jer šah nema samo natjecateljsku komponentu.
Možda je mnoge obeshrabrilo kada je Kasparov izdao prvu knjigu Od Steinitza do Aljehina gdje računalno analizira stare partije i kada se pokazalo da vrhunske, vrlo lijepe partije, “vrve” obostranim greškama. Međutim, to i jest šah: borba dvoje ljudi, dva uma, koji nisu imuni na greške, koji u poteze unose mnogo više od samog matematičkog izračuna. Jedan je glazbeni kritičar ustvrdio da ljepotu u izvedbu neke skladbe unose upravo te sitne nesavršenosti, te male greške koje daju posebnost i jedinstvenost čitavoj izvedbi, odnosno “stvaraju umjetnost”. Tako je i ljepota šaha, primjerice, namjerno igranje slabijeg poteza jer isti protivnika iznenađuje ili mu jednostavno “servira” njemu neugodnu poziciju.
To je glavni razlog zašto računala ne mogu zamijeniti ljude – ne mogu nadoknaditi uzbuđenje i zadovoljstvo predivne partije, kao ni razočarenje i ljutnju zbog izgubljene ili upropaštene. Uz niz drugih, tri meča, onaj Capablance i Aljehina, Spaskog i Fischera te prekinuti meč Karpova i Kasparova, najljepši su primjer šahovske drame, gdje se sve ono što se događalo oko meča moglo vidjeti i na ploči.
I za kraj: “Umjetnost je osobita ljudska djelatnost koja uključuje stvaralački zanos, stvoreno djelo, i doživljavanje samog djela. Umjetnost je ujedno i svaka sposobnost estetskog oblikovanja govornom i pisanom riječju, zvukom, glasom, bojom, plastičnim oblikom, pokretom, i na druge načine. Umjetnički oblikovano djelo djeluje na misli, osjećaje i imaginaciju, obogaćivajući čovjeka i ljudsku kulturu.” (Wikipedia).