U povijesti klasičnog klupskog šaha koja polako blijedi pred sveprisutnom digitalizacijom i težnjom za što bržim i lakšim uspjesima nekoć je posebno mjesto pripadalo tihim, predanim poštovaocima igre, ljudima koji nisu osvajali pobjednička priznanja niti imali zajamčena mjesta u momčadima, ali se zato nijedan ozbiljan gradski turnir bez njih nije mogao ni zamisliti.
Od svog prvog nastupa na prvenstvu Grada, krajem zime 1987, pa do odlaska na studij u Zagrebu ranih 90-ih znao sam da će me na tom našem važnom natjecanju čekati i gospar Petar Đurasović. Smiren, uporan, strpljiv i tih po prirodi, svojom stasitošću za šahovskim stolom i pristupom igri ostavljao je na mene dojam jednog Nestora dubrovačkog šaha, čovjeka od kojega sam mogao učiti kako se vladati tijekom igre i kako se dostojanstveno prelazi preko nepovoljnog rezultata. Prošao sam tu poduku kroz pet naših susreta u ozbiljnim partijama, više nego s bilo kojim drugim dubrovačkim šahistom. Izbjegavajući vrevu brzopoteznih turnira, neuznemiren vremenskom oskudicom u klasičnoj turnirskoj partiji igranoj po tadašnjem tempu od 50 poteza za dva sata po igraču, gospar Đurasović uvijek je lagano vukao poteze, razmišljajući jednako ozbiljno i posvećeno bez obzira da li se s druge strane stola nalazio 12-godišnji dečko ili strašni Kasparov osobno, na simultanci odigranoj na Stradunu.
Gospar Petar Đurasović stekao je ugled i priznanje u javnosti kao magistar znanosti, upravitelj Nacionalnog parka Mljet i osobito kao dugogodišnji upravitelj Arboretuma Trsteno u sklopu HAZU. U šahovskoj sredini kao uzoran igrač s niza prvenstava grada iz 80-ih i 90-ih zaslužuje naš spomen, a moju iskrenu zahvalnost i poštovanje. Slava mu!
Relja Seferović