U 76. godini preminuo je Ivo Didović, niz godina među najboljim dubrovačkim, ali i hrvatskim slijepim šahistima.
Iako je u ranim godinama postupno, pa onda i potpuno izgubio vid, ipak time nije odustao od svoje velike ljubavi – šaha, u kojemu je postizao zavidne uspjehe u pojedinačnoj i ekipnoj konkurenciji i ne samo među slijepim šahistima.
Zahvaljujući svojem velikom šahovskom talentu, posebice u kombinatorici, Didović je bio ravnopravan sudionik brojnih šahovskih turnira, ostvarujući niz pobjeda u srazu i s najboljim dubrovačkim šahistima.
Na prvenstvima slijepih hrvatskih šahista skoro uvijek bio je u samom vrhu, a bio je i nekoliko godina član hrvatske reprezentacije slijepih. Nije potrebno ni objašnjavati koliki je to hendikep biti slijep i uz to biti odličan šahist.
Nerijetki su, gledavši Didovićeve partije i sumnjali u njegovu sljepoću, ali bi se ubrzo i razuvjerili. Iako je najveći dio života bio slijep i siromašan, ipak je to sve hrabro podnosio. Tome je najviše pridonijela i njegova supruga, podarivši mu i petoro djece i cijelo vrijeme skrbivši o njemu na svakom koraku. Razumijevanje za Didovića, pomagavši mu novčano i materijalno, stalno su pokazivali i dubrovačka udruga slijepih i nesebični pojedinci, kao i njegov šahovski klub “Dubrovnik”
Ivo će i ne samo dubrovačkim šahistima ostati u trajnom sjećanju kao nesvakidašnji i jak šahist, nego i kao primjer nevjerojatne ljudske snage i volje za životom, nikad se ne predavši unatoč spomenutim preprekama i predrasudama okruženja.